Svjetski dan poezije (engl. World Poetry Day) UNESCO je proglasio 21. ožujka 1999. godine s ciljem promoviranja čitanja, pisanja, objavljivanja i poučavanja poezije diljem svijeta. Na proglašenju praznika rečeno je da treba dati priznanje i poticaj nacionalnim, regionalnim i internacionalnim pjesničkim nastojanjima.
Prema podatcima koje posjeduje Nacionalni odbor za proslavu Dana poezije koji je od 1990-ih smješten na Floridi (SAD), Svjetski dan poezije slavio se još od 1505. godine. Uglavnom se obilježavao u listopadu, najčešće 15. listopada, na rođendan velikog rimskog pjesnika Vergilija. Sve do UNESCO-vog službenog proglašenja, praznik je naizmjenično slavljen u listopadu i studenom. Ta tradicija obilježavanja održala se do danas u mnogim zemljama.
Ovaj veliki dan obilježava se i u Hrvatskoj brojnim događanjima. Osim što je prvi dan proljeća i Svjetski dan poezije, 21. ožujka je i rođendan hrvatskog književnika Ivana Gorana Kovačića.
(preuzeto s Nacionalne i sveučilišne knjižnice)
Pjesnici
Pjesnici su čuđenje u svijetu,
oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu.
Antun Branko Šimić
1999. november 18-án az UNESCO közgyűlésének 30. ülésszaka március 21-ét, az északi félteke tavaszának első napját nyilvánította A KÖLTÉSZET VILÁGNAPJÁvá, melyet minden ország a saját eszközeivel, a nem-kormányzati szervek aktív részvételével, a nyilvános és civil szervezetek bevonásával ünnepelhet meg.
Petőfi Sándor
A KÖLTÉSZET
Oh szent költészet, mint le vagy alázva,
Miként tiporják méltóságodat
Az ostobák, s ép akkor, amidőn
Törekszenek, hogy fölemeljenek.
Azt hirdetik föl nem kent papjaid,
Azt hirdetik fennszóval, hogy terem vagy,
Nagyúri, díszes, tündöklő terem,
Hová csupán csak fénymázas cipőkben
Lehet bejárni illedelmesen.
Hallgassatok, ti ál hamis proféták,
Hallgassatok, egy szótok sem igaz.
A költészet nem társalgó-terem,
Hová fecsegni jár a cifra nép,
A társaság szemenszedett paréja;
Több a költészet! olyan épület,
Mely nyitva van boldog-boldogtalannak,
Mindenkinek, ki imádkozni vágy,
Szóval: szentegyház, ahová belépni
Bocskorban sőt mezítláb is szabad.
(Szatmár, 1847. augusztus.)